zanemarite prošli post...

Ej ljudi... mislim da je bolje da zanemarite prošli post... Nije baš lako shvatiti osobu poput mene, ipak je bolje i ne pokušavati... zbog onih pitanja u vezi prošlog posta shvatila sam da me zapravo ništa ne obavezuje da na njih odgovorim osim moje slobodne volje... Ali čemu onda blog kad ne želim pisati o tome i kad ne želim odgovoriti i držati se na distanci... Zato sam odlučila napustiti ovaj blog... Još uvijek pišem onaj na mojblogu i tamo mi je super jer dosta ljudi znam... Ali ne želim opet prolaziti sve one faze prije dobrog upoznavanja... Zato odlazim... ali prije svega se ZAHVALJUJEM svima koji su me posjećivali i koji su mi KOMENTIRALI... A to su :
Reena
...pOLJuBaC...
(najviše), a i ostalima koji su svraćali tu i tamo.... Ako poželite posjetiti moj blog svratite na ovu adresu: www.krvave_suze.mojblog.hr
... Pusa svima... bYe

19.09.2008. u 19:08 |

ostavi trag… (2) | printaj. | x | ^

novi post

Ljudska bića sanjaju da je svijet normalan, predvidiv, smislen. Sanjaju da se jednoga dana neće dogoditi to da njihov svijet postane samo blijeda maštarija i da se slabašne kulise neće srušiti i da nikada neće ugledati sivi kostur konstrukcije koji je taj svijet nosio. Puka sanjarija. Ja sam prestala sanjati. S time sam prestala vjerovati. U što? U sve. Još sam samo ponekad postavljala pitanja. A jedno pitanje koje mi se samo nametnulo bilo je i ovo: Ljudi sanjaju, a ja ne sanjam više i da li sam onda ja, s obzirom na sve, više ljudsko biće, čak i ako nisam ništa drugo? Hm. Stvar za razmisliti.



Znaš li što sam ja? Ja sam jedno egoistično govno od ljudskog bića. To sam ja. Nije da ne volim sebe. Ja OBOŽAVAM sebe! Ali jednako tako znam kakva sam i pitam se zašto mi je dopušteno da budem takva. Znaš li koliko mi malo treba da popustim sve kočnice i postanem… Ne znam. Nešto ružno. To je kao da ti je rečeno: Evo ti krila, leti, čini što hoćeš sebi na zadovoljstvo, ali znaj da će se, kad se vineš, nebo razbiti i srušiti na one koji su ostali iza tebe. A ja? Ja ne marim. Uzimam krila. Letim. Širim krila i smijem se, pjevam od sreće. A oni dolje? Niti ih ne pogledam. Niti ih se ne sjetim. Ako me koji put što podsjeti odgurnem sjećanja, zatvorim um za njih i prepuštam se samo onome što mi čini zadovoljstvo.

19.09.2008. u 12:13 |

ostavi trag… (6) | printaj. | x | ^

desing by: dark sword dancer

<	rujan, 2008
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Rujan 2008 (3)
Kolovoz 2008 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

da/ne?

Pjesme

evo jedna slika mene...









*******************************



Gavran - Edgar Allan Poe

Ponoći sam jedne tužne proučavo, slab i snužden,
Neobične drevne knjige što prastari nauk skriše –
Gotovo da sam u san pao kad je netko zakucao,
Pred sobna mi vrata stao, kucajući tiho, tiše,
„Posjetilac“, ja promrmljah, „što u sobu ući ište,
Samo to i ništa više.“

Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno;
Svaki ugarak što gasne, sablasti po podu riše.
Žudim vruće za svanućem – uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče – jer me od Nje rastaviše
Anđeli, što divnu djevu zvat Lenorom nastaviše –
Tu imena nema više.

Od svilenog tužnog šuma, iz zastora od baršuna
Nepoznati, fantastični užasi me ispuniše;
Da utišam srce svoje, ja ponavljam mirno stojeć:
„Posjetilac neki to je, što u sobu ući ište –
Posjetilac kasni koji možda traži zaklonište –
Eto to je, ništa više.“

Kad smjelosti malo stekoh, ne oklijevah nego rekoh:
„Gospodine ili Gospo, oprostite, evo stižem!
Zapravo sam malo drijemo, kucali ste tako nijemo,
Tako blago, pritajeno, i od mojih misli tiše;
Gotovo vas nisam čuo“ – i vrata se otvoriše –
Mrak preda mnom, ništa više.

Pogledom kroz tamu bludim; stojim, plašim se i čudim;
Ah, ne može smrtnik snove sniti što se meni sniše!
Al nevina bje tišina, znaka nije dala tmina,
S mojih usta riječ jedina pade poput kapi kiše,
„Lenora“ prošaptah tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to, i ništa više.

U svoju se sobu vratih, dok u meni duša plamti;
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
„Sigurno“, ja rekoh, „to je na prozoru sobe moje;
Da pogledam časkom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da vidimo kakve se tu tajne skriše -
Valjda vjetar, ništa više.“

Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku
Dostojanstven uđe Gavran, što iz drevnih dana stiže,
Ni da pozdrav glavom mahne, ni trenutak on da stane,
Poput lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade1 sleti, što se iznad vrata diže.
Sleti , sjede, ništa više.

Kad ugledah pticu crnu, u smijeh tuga se obrnu,
Zbog ozbiljnosti dostojanstva kojim strogi lik joj diše.
„Nek si ošišana ptica“, rekoh, „nisi kukavica,
O, Gavrane, mrka lica, što sa Noćnog žala stiže,
Kako zovu te na žalu Hadske2 noći, otkud stiže?“
Reče Gavran: „Nikad više.“

Začudih se tome mnogo, što crn stvor je zborit mogo,
Premda malobrojne riječi malo što mi objasniše.
Al priznati mora sva'ko, ne događa se lako
Da živ čovjek gleda tako pticu što se nad njim njiše,
Na skulpturi iznad vrata, zvijer il pticu što se njiše,
S tim imenom „Nikad više“.

Gavran sâm na bisti sjedi; tek te riječi probesjedi,
Baš kao da cijelu dušu te mu riječi izraziše:
Više niti riječ da rekne – više ni da perom trepne –
Dok moj šapat jedva jekne: „Svi me drugi ostaviše,
Pa će zorom i on, ko što nade već me ostaviše.“
Tad će ptica: „Nikad više.“

Muk se razbi, ja, zatečen – na odgovor spremno rečen –
„Nema sumnje“, rekoh, „to je sve mu znanje, ništa više
Riječ od tužna gazde čuta, koga nevolja je kruta
Stalno pratila duž puta, pa mu sve se pjesme sliše,
Tužaljke se puste nade u jednu tegobu sliše,
U „Nikada – nikad više“.

Ali mi i opet Gavran tužne usne u smijeh nabra;
Dogurah pred kip i pticu moj naslonjač prekrit plišem:
Te u meki baršun padoh, povezivat mašte stadoh,
Na razmatranje se dadoh – kakvu mi sudbinu piše
Grobna, kobna drevna ptica – kakvu mi sudbinu piše
Kada grakće: „Nikad više.“

Sjeđah tražeć smiso toga, al ne rekoh niti sloga
Ptici, čije žarke oči srž mi srca opržiše.
Predan toj i drugoj mašti, pustih glavu mirno pasti
U taj baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše.
Sjest u baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše,
Ona neće nikad više.

Tad ko da se uzduh zgusnu, čudni miris me zapljusnu.
Začuh lagan hod serafa3, koji kadionik njiše.
„Bijedo“, kliknuh, „Bogu slava! Anđelima te spašava,
Šalje travu zaborava, uspomene da ti zbriše!
Pij, o pij taj blagi nepente4, nek Lenori spomen zbriše!“
Reče Gavran: „Nikad više“.

„Proroče, kog rodi prorok – vrag il ptica, ipak prorok!
Napasnik da l' posla tebe, il oluje izbaciše
Sama al nezastrašena usred kraja urečena,
U dom opsjednut od sjena, reci, mogu l' da me liše
Melemi iz Gileada5, mogu l' jada da me liše?“
Reče Gavran: „Nikad više“.

„Proroče, kog rodi prorok – vrag il ptica, ipak prorok! –
Neba ti, i Boga, po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l' ću u Edenu6
Grlit ženu posvećenu, L e n o r a je okrstiše,
Djevu divnu, jedinstvenu, koju anđeli mi skriše.“
Reče Gavran: „Nikad više“.

„Rastanak je to što kažeš“, kriknuh, „ptico ili vraže!
U oluji bježi, na žal Hadske noći otkud stiže!
Niti pera ne ispusti ko trag laži što izusti!
U samoći mene pusti! – nek ti trag se s biste zbriše!
Nosi lik svoj s mojih vrata, vadi kljun što srca siše!“
Reče Gavran: „Nikad više“.

I taj Gavran postojano, još je tamo, još je tamo,
Na Paladi blijedoj sijedi, što se iznad vrata diže;
Oko mu je slika živa oka zloduha što sniva,
Svjetlo koje ga obliva, sjenu mu na podu riše;
Moja duša iz te sjene, koja se na podu riše,
Ustat neće nikad više!

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

sweet